Budiš se. Nisi bolestan, ništa te ne boli, ne znaš da li hoćeš ili nećeš i da li uopšte hoćeš. U tebi nema srčanosti, gotovo si bez strasti. Preplavila te tuga, ona gusta i teška. To je usamljenost. Gradovi su mesta gde se usmljenost najbolja prima i širi. Radni dani su podnošljivi. Borba za egzistenciju u sredini vreve i buke, gde uvek nešto zavija, klopara, škripi, ciči, trepće, dimi, ne daje vam priliku da se osvrnete na sebe same. Najteže je nedeljom kada grad pritisne atmosfera samoće i kao poplava vas prekrije dosada. Dosada je takođe usamljenost. Razlabavljene ili pokidane porodične i druge veze vam guraju u ruku daljinski, vrtite kanale na tv-u, ne držite pažnju. To je samo odlaganje da se suočite sami sobom. Samoća je postala moderno društveno stanje. “Ko zna da ona nestaje u prirodi, među planinama, u šumi i pored potoka, on odlazi u prirodu. “, govori Bajron. I ako živimo živote koji su izgubili neposredne veze sa silama iznad svih jezika, vremena, načina razmišljanja ne treba da kidamo pupčanu vrpcu koja nas vezuje za prirodu. Izađite. Osetite nežan pokret kao bešumno treperenje listova, prođite privlačnim, zamršenim šumskim stazama koje su za nijansu svaki put drgačije, uhvatite trag svetlosti na glatkom ogledalu vode. Odlazak u prirodu vam neće dati odgovor na ona najvažnija pitanja ali može da vam pruži malo utehe ili povremeni izlaz u slučaju nevolje. Uradite nešto kao čovek koji razgovara sa sobom.